A.B.Šimić - preobraženja

Pod naslovom Preobraženja i izabrane druge pjesme po treći put se u lektirnoj knjizi objavljuju pjesme Antuna Branka Šimića o kojemu se danas nedvojbeno govori kao jednom od najboljih hrvatskih pjesnika, a mnogi tvrde da je i najbolji ili da je njegova jedina zbirka Preobraženja - najbolja hrvatska pjesnička knjiga. Prvo izdanje (Školske novine, Zagreb, 1995.) nestalo je za dva - tri mjeseca i smatra se najbrže rasprodanom nakladom knjige pjesama u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća. U knjižnicama tvrde da je ta knjiga i jedna od najčitanijih ili najčešće posuđivanih. Sve to svjedoči o izvrsnoj recepciji književnoga djela Antuna Branka Šimića u Hrvatskoj, a slično je i u nekoliko europskih zemalja. Dostatno je činjenica za potvrđivanje stare istine da i pjesme danas privlače čitatelje ako su vrijedne.

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Pjesnici - prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao "odstvarenje stvari"; snažne metafore; pjesnik treba "odstvariti stvari", umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik "uskrsuje stvari"; pjesnici/umjetnici su "čuđenje u svijetu", njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, "rastu pored stvari", reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči", „pjesnici su vječno treptanje u svijetu" (treptanje oka, živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela "čuđenje" (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik.prorok).

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

Moja preobraženja - preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba" sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: "u crne muke noćnih očajnika"); smisao boli i patnje, "umrem na dan bezbroj puta"; preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva "pjevati sebe" (dvije strofe započinju sa "Ja pjevam sebe..."); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći "crne bezdane i mučne" (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika"), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo "blijedo meko lice u kristalno jutro", sve je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima "preko polja livada i voda"; moli Boga da ga, "umorna od mijena", jednom zauvijek preobrazi u "svijetlu", "nepromjenjivu" i "vječnu" zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savršenstva; brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam.

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što iščeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam koraca.

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.

Hercegovina - personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt" od mjesečine u pjesmi „Ljubav"), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana... slikarija", „viču... užarene opeke", „crni vlak... vrišti"; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar"): „Noć i ja na brdu...", pod njim, „ko u svijesti", izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla..."), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju" malobrojni osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi"), više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života.

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se
Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere.

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe.

Povratak - altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala", „s onu stranu mrke mirne vode", javlja joj se „krikom čudne tice"), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan", na kraju naglašava „kao" („pored tebe"), kao nekad; ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca"), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu); koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne", u sutonu je crna sjenka, a noć je „mjesečina", plave staze – vrhunac vizualne poezije; sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina", personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju, mekano, nježno hoda, umjesto grubo: koračam).

Ljubomora

Nad snježnom zemljom
plave zvijezde
Tvoja kuća stoji na kraj šume
Ja idem k Tebi
Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima
Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas
Samo jedan prozor crven gori
Ja znadem sve
i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg.

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more.

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni
Veče slazi s neba plavo
Spuštam tihe crne zastore
Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečina
i crn prostor nepomičan stoji
Niko nikad neće doći k meni
Smrt još samo nevidljiva živi
Snu
razmotaj crven težak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noći
vječno
ćuti.

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa.

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Opomena - čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva dvije strofe započinju imperativima („pazi" i „Pusti"); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda" (duhovnost, vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda" (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda" (kad budeš umirao); kontrast: „prah" i „zvijezde".

Budući

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući
U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova.

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama.

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo).

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.

__________________________________

SMISAO I BESMISAO, ŽIVOT I NIŠTAVILO, SVIJETLO I MRAK

Određen kontrast i prelazak - preobraženje između ovih pojmova, radi posebnu i jedinstvenu temu ove zbirke. Smjesa piščevih osjećaja, unutarnjeg nemira i prilike tog vremena čine temelj. Njene motive. Pjesme su poredane posebnim redosljedom čineći jedinstvenu sadržajnu cijelinu.

Zbirka počinje pjesmom Pjesnici, u kojoj pjesnik veliča samo zvanje pjesnika, no također prikazuje nemir, koji ne da unutarnjem oku da spava i koji mori.

Kao uvod u samu zbirku i objašnjenje naslova je pjesma Moje preobraženje.

Glavni simboli su mjesec, zvijezde i sunce, koji simboliziraju nešto uzvišeno, nedostižno, iznad samog života. Oni u nama, čitaocima, pobuđuju određeno divljenje, ali i samu želju da i mi pređemo u njih. Za pjesnika oni su krajni cilj samog životnog puta, (a ne smrt), čime on želi nadvladati samu prolaznost života i zaborav. Spas nalazi u nećemu visoko nad njim, rukom nedohvatljivo i pomalo apstraktno, neshvatljivo za čovijeka - ZVIJEZDE. Simbol nećeg višega u što pjesnik želi preći:

... O bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu vječnu zvijedu...

... Ja čekam noć: probraženje stvari...

... Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde;

nadilazeći smrt i zaobilazeći prolaznost: ...Mi ubili smo noćas staru od vjekova mrsku smrt...

Dok na život gleda dosta pesimistički ,pomalo podcjenivački, smatrajući ga patetičnim:

... Naš je put bez dna i padanje bez glasa... Zemlja: kratki izlet...;

... Mi idemo u tamo neizvjesno...; prikazuje prolaznost života: ...Preko nas u trku idu nebom oblaci preko nas u vječnosti se bez konca dani noći ruše...

Život predstavlja kao put bez dna, na kojem mnogi ne prežive da vide kraj:

... U mraku mnoga srca mru; Mi sa grobova dižemo se - Dalje-noseći u uhu zadnji krik onih koji ostaše na put...; a oni i koji dođu kraju puni su boli za mrtvima: ...Kad prispijemo koncu duše će nam biti pune bola kao zdenci vode...; čime istiće taj svoj prezir prema životu.

Šimić očituje svoju bol i kroz ljubav i ljubomoru. Smatra sebe žrtvom: ...Žrtve bogu naše ljubavi...; dok same žene uspoređuje sa zvijezdama (nećim nedostižnim):... Te žene sad su zvijezde...; te ljubav prikazuje kao nešto lijepo ugušeno mržnjom:... u vazi među njima zaboravljen tih i crven cvijet ljubavi gori...

Zagreb ga je oblikovao i definirao, ali ga je Hercegovina rodila, te sa posebnom ljubavlju prikazuje njen prelijepi krajolik, ali ističe teški, crni život ljudi:... ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi...

Sebe smatra bolesnikom koji žudi spas-preobraženje: ... Moje je tijelo bolesno i žudi tihu bolnicu...; mučenikom koji sam koraća ovim životom:... prva noć kroz koju idem sam...; on  predstavlja  osamljenog čovjeka neshvaćenog od društva u kojem živi: ... Ja zovnem u noći iz svih snaga na prozoru staklo se zatrese i smiri...; U noći kamenito srce grada ćuti...

Posebno mjesto u zbirci zauzima Bog, kao oslonac kojeg moli da ga vodi kroz život: ... Budi nad mojom glavom moj pratilica zvijezda...

Socijalne pjesme su također jedna od obilježja zbirke. Pjesnik prikazuje socijalnu podjeljenost i nepravdu ,sa simpatijom prema onima koji pate:... crvena i ladna srca muklo ko ure tuku... Šimić je slikovitost ostvario bojama: crvenom, žutom, plavom, crnom i bijelom. Žuta prikazuje nečistoću (žuta rijeka); bijela neutralnost, mir, spokoj; plava hladna boja, boja neba koja predstavlja uzvišenost, visinu. Suprostavljaju (kontriraju) se topla crvena (najčešće prikazuje  dobro, pozitivno) i crne (prikazuje loše, žalost), te najjači kontrast je između bijele (dobra) i crne (zla). Kontrastom boja u  pjesmi je ostvario vizualne motive, koji su pridonjeli slikovitosti pjesme.

Zbirka završava piščevom porukom, opomenom: ... čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda... kojom nam pjesnik  poručuje da živimo veličinom i dostojanstvom, te završava zaključkom da iza nas uvijek dolazi neko novi, neko budući:... U bezdanom božjem oku ogledaju se mirijade budućih svjetova...

__________________________________

Očito je da je Šimić kao i Kamov, bio u početku pod utjecajem Matoša i njegovog pogleda na svijet, no, u ovom svom kratkom vremenu u kojem je živio i stvarao, Šimić se potpuno okrenuo jednom svom, zasebnom, originalnom svijetu i doživljaju istog. On zapravo, kako i sam naslov zbirke govori, želi svojim stihom, rječju, poimanjem života, dostići potpuno preobraženje cijelog svemira..."on ne gleda, ne vidi, on ne priča, on ponovo stvara". Šimić se buni, preko progovaranja u svojim pjesmama, buni se protiv jedne zaista sirove stvarnosti, ništavosti, nezadovoljan je tradicionalnim pristupom poeziji i na sebi svojstven način spreman je reagirati kako bi pjesništvo uzdigao do jedne pristojne visine, uzdigao ga iz praha do zvijezda (kontrast).

Pa, onda svaka od ovih pročitanih pjesama, napisana je vrhunski prepoznatljivo,  rekla bih "Šimićevski" jer ako se želimo osvrnuti na sam stil i formu, trebamo reći da on piše, slobodnim stihom, odnosno izmjenjuju se stihovi nejednake dužine: monostih, distih i tercet. Kompozicija pjesme je kružna ali s varijacijama na kraju. Ritam je polagan, nema ili su rijetki znakovi interpunkcije (tek uskličnik u pjesmi "Opomena!)-grafostilistika. On kao da lebdi, osjeti se to u pojedinim stihovima, odnosno na taj se način želi žurno odmaknuti od tla, od te prije spomenute sirove stvarnosti.

Kao i kod ostalih pripadnika ekspresionizma u književnosti, tako se i u ovom poetskom Šimićevom djelu, kroz svaku pjesmu jasno vidi i osjeća negiranje svega tradicionalnog, jer napokon on je za to da se umjetnost otvori prema unutrašnjosti. Šimić se kao i njegovi kolege od pera, strahovito bori za pokretanje jednog sasvim novog smjera, a koji negira svako oponašanje stvarnosti. Kao čovjek, jasno je vidljivo da se u tim životnim prilikama osjeća ugroženim pa su mu osim ljubavi, glavni motivi smrt, crne slutnje, krik života, krik duše. On jednostavno želi uroniti u sadržaj svoje svijesti, no u svemu tome, njegov je izraz vrlo škrt i racionalan te odbacuje svako opisivanje, deskripciju.

Također ga izuzetno zanima ljudsko tijelo pa i socijalna tematika, dakle bijeda, siromaštvo uslijed koje i sam obolijeva i umire vrlo mlad. Šimić je, a to se lako da prepoznati u njegovom jednostavnom stihu, pobornik oslobađanja svake kićenosti, svega viška u napisanom, istovremeno se zalaže za čistoću i smislenost. Potpuno uspijeva u svom naumu i postaje "Svijet za sebe", rekla bih, barem što se tiče njegove originalnosti i uzvišenosti.."poezija traži dublji pojam postojanja čovjeka", a to je ono što nas čitatelje intrigira da jednostavno upijamo Šimićeve stihove. Boje, mirisi i zvukovi prožimaju se i sveprisutni su poput kolorita u Van Goghovim slikama: osjeti se kontrast plave boje koja simbolizira duhovnost, metafiziku i žute koja predstavlja životnu radost. Crna se gotovo , pa u svakoj, javlja i želi odrediti trenutačno stanje pjesnikove duše, a bijela vrlo rijetko jer sreća tek stiže.

Redajući sam po čitanju i analizirala ulazeći u samu bit stiha, pa se u pjesmi "Mladić" dade prepoznati "bol mladića... ja poznam očaj blijed", "Molitva na putu" pisana je poput Biblijskih psalmi .. "Bože daj...ne ostavi me, budi nad mojom glavom, moja pratilja zvijezda". u pjesmama "Zavodnik" "Zavedena", "Bolesnik", "Mučenik", "Samoća na vodi", Zima", Teški zrak", ističe se Šimićev krik duše, tamne sjenke ispod očiju, duša izmučena od ljubavi, atributi, personifikacije i metafore, dakle elementi ekspresionizma odnosno avangarde.

I na kraju treba svakako spomenuti nekoliko pjesama koje su obilježile Šimićevu liriku pod nazivom "Preobraženja" (vjera u vječnost), intenzivni, duboki doživljaj svijeta. Tako je "Pjesnicima", želio upozoriti , opomenuti svijet kako su upravo ONI, ti koji trebaju čuti unutarnji glas, "njihove oči nisu mrtve... poput prirode svemira", već su pjesnici "vječno treptanje u svijetu poput oka" ...

Moja preobraženja su zapravo preobraženja čovjeka u jednu humaniju zvijezdu..."koja će s dalekog neba sjati nesretnim ljudima, a taj smisao boli i patnje je zapravo i smisao čitavog pjesničkog postojanja.

U pjesmi "Hercegovina" pak, pjesnik personificira krajolik i pretvara ga u odnos sreće i nesreće, u sudar svijeta stvarnosti i vizije snova, i on se zapravo postepeno ali sigurno mijenja u univerazli krajolik ljudskog proživljavanja..."iz tame njega gledaju malobrojni osvjetljeni prozori". Tako se ujedno i cijelo Šimićevo stvaralaštvo iz pjesme u pjesmu pretvara u jedno "UZVIŠENO VEČE".